TORBA KOJU NITKO NE VIDI
Ne srami se svoje priče, glasno pričaj o njoj, a ako nemaš s kim- na našem webshopu te čeka kutak psihologa koje možeš izabrati.
TORBA KOJU NITKO NE VIDI
Cijeli je život nosila tešku torbu.
U njoj nisu bile obične stvari, već kamenčići koje je skupljala svaki put kada je morala biti jaka.
Na jednom je pisalo:
„Ne traži pomoć.“
Na drugom:
„Ne pokazuj da te boli.“
Na trećem:
„Ako se osloniš na nekoga, možda će te pustiti.“
S vremenom se toliko naviknula na težinu da ju je prestala primjećivati. Više nije mislila da nosi teret, vjerovala je da je ta težina dio nje.
Jednog dana srela je osobu koja je također nosila svoju torbu, samo manju i pažljivo skrivenu uz tijelo.
Kada je vidjela kako se povija pod teretom, prišla joj je i uzela nekoliko kamenčića.
„Zašto mi pomažeš? Mogu ja sama“, rekla je.
Pogledala ju je i tiho odgovorila:
„Znam da možeš. Ali pravo pitanje nije možeš li — već zašto vjeruješ da moraš.“
Zašutjela je.
Tada je primijetila da i ona nosi kamenčiće sa sličnim riječima.
„A tko pomaže tebi?“, upitala je.
Nasmiješila se i pružila joj svoju torbu.
„Možda ne moramo jedna drugu spašavati. Dovoljno je da se izmjenjujemo u nošenju.“
Tog dana nisu bacile sve kamenčiće. Neke rane ne nestaju odmah.
Ali prvi su put hodale uspravno, jer teret više nije pripadao samo jednoj od njih.
Ponekad pretjerana samostalnost nije snaga, već oklop koji smo napravile onda kada nije bilo nikoga da nam pomogne.
A bliskost ne počinje kada pronađemo osobu koja će nositi sve umjesto nas, već onu pred kojom se više ne moramo pretvarati da nam ništa nije teško.
LILLA JOVANOVIĆ
psiholog · psihoterapeut · coach
